75. godišnjica Konvencije o genocidu obilježena je pozivima za globalni oprez i akciju

Stalna misija Njemačke u Njujorku organizovala je popratni događaj povodom 75. godišnjice Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Skupu su prisustvovali delegati iz različitih zemalja, ističući trajnu važnost Konvencije u sprječavanju zločina i traženju odgovornosti.

Gđa. Alice Wairimu Nderitu, potpredsjednica i specijalna savjetnica Generalnog sekretara UN-a za prevenciju genocida, otvorila je sesiju, naglašavajući nužnost obnove globalnih obaveza u sprečavanju genocida. Dr. Christoph Safferling, direktor Međunarodne akademije načela Nirnberških principa, govorio je o ključnim elementima Konvencije iz 1948. godine, ističući ulogu Konvencije u promicanju prevencije i odgovornosti.

Predstavnici zemalja kosponsora ovog skupa Poljske, Njemačke, Izraela, Kambodže i Ruande i Bosne I Hercegovine podijelili su svoja iskustva, potvrđujući svoju predanost načelima Konvencije i ističući njezin utjecaj na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Sesija je također pružila otvorenu platformu za države članice da izraze svoje perspektive o provedbi Konvencije i budućim smjerovima u borbi protiv genocida i negiranja Holokausta.

U svom obraćanju, dr Zlatko Lagumdžija, stalni predstavnik BiH pri UN-u, istakao je značaj prevođenja komemorativnih događaja u konkretne akcije, zahvalivši se USG-u i specijalnoj savjetnici za prevenciju genocida na njenoj predanosti, te stalnoj misiji Njemačke kao domaćinu događaja.

Pozivajući se na upozorenje Edmunda Burkea, Lagumdžija je istaknuo propuste tokom genocida u Srebrenici kada je međunarodna zajednica ostala neaktivna, naglašavajući hitnu potrebu da se nauči iz takvih tragedija i spriječi njihovo ponavljanje. Dr Lagumdzija je odao počast pojedincima poput Raphaela Lemkina, čija je odlučnost dovela do uspostavljanja termina ‘genocida’ u međunarodnom pravu putem Konvencije, ističući neizmjerne doprinose ovih ličnosti.

Dr Lagumdžija je istakao ključnu ulogu Konvencije u nedavnoj istoriji, navodeći osuđujuće presude počinitelja genocida u Ruandi i Bosni i Hercegovini. Naglasio je obrazovni aspekt, zagovarajući integraciju presuda za genocid u školske programe, odražavajući tvrdnju Benjamina Disraelija da “Pravda je istina u akciji”. U vremenu obilježenom negiranjem genocida i fabrikovanim dezinformacijama, dr Lagumdžija je istakao važnost promicanja istine, pravde i obrazovanja kako bi se uspješno borili protiv genocida.

U završnim napomenama istakao je neke naučene lekcije nakon osuđujućih presuda za genocid u Srebrenici: “Već gotovo dva desetljeća, od kada je izrečena prva osuđujuća presuda za zločin genocida počinjen u Srebrenici 1995. godine, posebno Presudom Apelacionog vijeća ICTY-a od 19. aprila 2004. (Tužilac protiv Krstića), koristim svaku priliku da nas podsjetim da je krajnje vrijeme da presude za genocid prenesemo iz sudnica u učionice.”

Za dr Lagumdžiju, ključne riječi 9. decembra – Prevencija, Istina, Pravda i Obrazovanje – su od velike važnosti u neprestanoj borbi protiv negiranja, nekažnjavanja i neznanja, s krajnjim ciljem ponavljanja genocida. Istaknuo je kolektivnu odgovornost čovječanstva u ovoj dugotrajnoj borbi i shvatanje 9. decembra značajnim podsjetnikom i prekretnicom u ovoj stalnoj borbi.

Mi – pojedinačno, kolektivno, institucionalno – zajedno. Mi – civilizacija, čovječanstvo – u konstantnoj utrci između Istine, Pravde, Obrazovanja i Prevencije, protiv Negiranja, Nekažnjavanja, Neznanja i konačno Genocida.

Govor je završio sa odlučnim pozivom na nastavak predanosti izgradnji zajedničke budućnosti lišene najmračnijih vremena u povijesti, jačajući odlučnost da se spriječe takvi zločini od ponovnog događanja.

U svojim završnim riječima, gđa. Nderitu je ponovila hitnost nastojanja u očuvanju naslijeđa Konvencije i istaknula potrebu za kolektivnom akcijom u sprječavanju genocida diljem svijeta. Ovaj događaj je poslužio kao platforma za isticanje važnosti Konvencije u savremenom globalnom okruženju, ističući ulogu Konvencije kao svjetionika u sprječavanju najtežih zločina protiv čovječnosti.

dr Zlatko Lagumdžija, govor povodom

9. decembra, Međunarodnog dana komemoracije i dostojanstva žrtava zločina genocida i prevencije ovog zločina

Popratni događaj povodom 75. godišnjice

Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida

Ekselencije, dame i gospodo,

Ovaj događaj je pravovremen i izuzetno potreban u današnjem nemirnom svijetu – da ne samo govorimo, već da i djelujemo u prevenciji i kažnjavanju zločina genocida. Moramo proslaviti ovakve prekretnice i pretočiti ih u djela, čineći ih važnim kad je to najpotrebnije. Zato zahvaljujem USG i Specijalnoj savjetnici za prevenciju genocida na njenoj odlučnosti i istrajnosti, te stalnoj misiji Njemačke misije kao domaćina i suorganizatoru ovog događaja.

Iz ovog razloga, dozvolite mi da vas podsjetim na upozoravajuće riječi pripisane Edmundu Burkeu: “Jedino što je potrebno za trijumf zla jest da dobri ljudi ne učine ništa.” Zaista, svjedočili smo neugodnom broju trenutaka kada su ove riječi bile istinite. I to po visokoj cijeni. S naše strane, koristimo svaku priliku da podsjetimo na propuste u Bosni i Hercegovini kada je međunarodna zajednica, uključujući Ujedinjene narode, okrenula glavu tokom genocida u Srebrenici, efektivno dopuštajući zlu da trijumfuje. To činimo radi lekcija koje hitno moramo naučiti i to prestati ponavljati bilo kome bilo gdje bilo kada u budućnosti.

Srećom, u svijetu Raphaela Lemkina, Willya Brandta, Benjamina Ferencza i Antonija Cassesea, riječi Edmunda Burkea imaju kratkotrajan život. Ali njihova hrabrost, istrajnost i humanost ostavili su naslijeđe i lekcije za vijekove, primjer i svjetionik za sve nas koji nismo spremni kompromitirati ljudskost i pravdu.

Samo zbog toga, doprinosi poput Lemkinovih su neizmjerni. Ishod Lemkinove lične borbe za uspostavljanje termina ‘genocida’ u međunarodnom pravu putem obvezujuće Konvencije postao je njegovo naslijeđe.

Genocidi u Srebrenici i protiv Tutsija u Ruandi označavaju neke od najmračnijih poglavlja u modernoj ljudskoj istoriji, gdje je Konvencija o genocidu bila upotrebljena kako bi se osigurala odgovornost za zločin genocida i podržala prevencija istog. Oba ova događaja su dali život i glas Konvenciji o genocidu.

Prva službena osuda za genocid prema međunarodnom pravu bila je u slučaju Jean-Paula Akayesua, za djela koja je počinio i nadgledao kao gradonačelnik ruandskog grada Tabe.

Osim 8 presuda koje je donio ICTY o genocidu u Srebrenici, značajna presuda je donesena od strane ICJ-a u slučaju Bosne i Hercegovine protiv Srbije i Crne Gore. To je bio prvi put od usvajanja Konvencije o genocidu 1948. godine da je ICJ zasjedao i donio presudu kojom je država stvarno smatrana odgovornom za kršenje Konvencije.

Kroz ove presude došlo je, zapravo, do najvećeg ostvarenja Lemkinovog dugogodišnjeg rada.

Danas nema Pravnog fakulteta ili rasprave o ljudskim pravima, niti razgovora o Drugom svjetskom ratu, niti bilo kojem kasnijem genocidu koji ne spominje njegovo ime. Stoga je 9. decembar, Međunarodni dan komemoracije i dostojanstva žrtava zločina genocida i prevencije ovog zločina, kao i 7. april – Međunarodni dan sjećanja o genocidu protiv Tutsija u Ruandi, jednako komemoracija Lemkinovog života i naslijeđa kao i spomenik za sve one koji su postali žrtve zla.

Ali, što je još važnije, trebao bi stajati kao testament našem predanju da ovaj zločin nikada ne bude zaboravljen, posvećenost da se uči iz prošlih grešaka, posvećenost da se spriječi, kazni i uvijek upozori na to. Jer Konvencija o genocidu nam je omogućila da to učinimo. I jer je jedan dobar čovjek to omogućio. I možemo učiniti još više – ali samo zajedno – učeći, razumijevajući i poštujući (UN definirano) međunarodno pravo (i red).

Dopustite mi da zaključim refleksijom o važnosti 9. decembra, Međunarodnog dana (komemoracije i dostojanstva žrtava zločina genocida i prevencije ovog zločina) koju sam naučio nakon presuda za genocid u Srebrenici.

Već gotovo dva desetljeća, od kada je izrečena prva osuđujuća presuda za zločin genocida počinjen u Srebrenici 1995. godine, posebno Presudom Apelacionog vijeća ICTY-a od 19. aprila 2004. (Tužilac protiv Krstića), koristim svaku priliku da nas podsjetim da je krajnje vrijeme da presude za genocid prenesemo iz sudnica u učionice.

U isto vrijeme, riječi Benjamina Disraelija, britanskog premijera, državnika i noveliste, još od 1851. godine, “Pravda je istina u akciji”, danas odjekuju više nego ikad prije u modernoj povijesti. U vremenu obilježenom negiranjem genocida, brutalno fabriciranim lažnim vijestima i konačno kršenjem međunarodnog prava u takvim velikim zločinima poput zločina genocida, mi, kolektivno, moramo udvostručiti istinu, pravdu i obrazovanje o počinjenim zločinima genocida kao glavne građevne blokove prevencije ovog zločina.

Komemoracije poput ove nisu samo o našoj prošlosti, već, na kraju krajeva, o našim djelima u izgradnji zajedničke budućnosti bez najmračnijih vremena – vremena koje želimo ostaviti u istoriji i ne dozvoliti da se nikada ne ponovi.

Zato su 4 glavne ključne riječi Međunarodnog dana 9. decembra (komemoracije i dostojanstva žrtava zločina genocida i prevencije ovog zločina) za mene nisu Genocid već Prevencija, ne Negiranje već Istina, ne Nekažnjavanje već Pravda, i posljednje, ali ne i manje važno, ne Neznanje već Obrazovanje. Mi – pojedinačno, kolektivno, institucionalno – zajedno. Mi – civilizacija, čovječanstvo – u konstantnoj smo utrci između Istine, Pravde, Obrazovanja i Prevencije, protiv Negiranja, Nekažnjavanja, Neznanja i konačno Genocida.

9. decembar je samo još jedan podsjetnik i znamen u našoj borbi koju nikada nećemo zaustaviti.

Hvala vam.

Hvala vam.